Razgovori sa sobom

Znam da ima knjiga Razgovori sa Bogom, nemam nista protiv nje, uvjek podrzavam sve sto ljudima pomaze, ali ja cu ovde podjeliti malo drugacije iskustvo od onog koje autor te knjige navodi.

Ne znam vise ni koliko je vremena proslo od kada sam poceo da radim na sebi, proslo je skoro dvije godine od kada sam poslednji put napisao neku pricu i mislim da je sada pravi momenat da podijelim svoja iskustva.

Na prvom razgovoru sa psihijatrom kada sam se otvorio o svemu sto mi se vrtilo u glavi naveo sam da od ranog djetinjstva do kasnih 20-tih bjezim od problema i realnosti kroz svoju mastu i da se u toj masti uvijek borim protiv strasnih neprijatelja , organizacija koje zele da me uniste i da je u toj masti jedna jedina ranjiva tacka Dijete, koja mi je rodila neka meni bitna osoba koja je ponekad mrtva, a ponekad putem mojih tajnih veza sakrivena na nepoznatoj lokaciji. Roditelj nije doduse ni bitan koliko to dijete zbog kog sam cesto u masti i ubijao mrske neprijatelje.
Medjutim, taj momenat kada sam to dijete spomenuo toliko sam zavristao placuci da  mi je doktor uputio  sazaljiv pogled koji nikada necu zaboraviti.
Pitala me zasto placete.
Zato sto je to nesto moje najintimnije sto imam.
A ko je Dijete?
Zacutao sam brisao i suze i nos, drhtao slijegao ramenima, nisam mogao to da izgovorim.

Jeste li to vi?
Da!
Shvatio sam tada nesto sto godinama nisam imao pojma.
Drhtao sam pred spoznajom da nikog drugog nisam stitio nego sebe. Bjezao sam, ali nisam mogao pobjeci, i onda sam prije mnogo godina izdvojio sebe od sebe poslao na sigurno.

Kao sto sam pisao lijecio sam se naredni period od anksioznosti i depresije i nesigurnosti i ko zna cega jos. Ali mi je jedan od ciljeva postao povezati se sa tim djetetom.
Bio je to tezak posao.
Jer culi ste situacije kada neko posle 20 godina se pojavi kaze nekom da mu je otac ili dijete. Vjerujte mi ni ovo nije bilo drugacije.
Morao sam ga upoznavati zavoliti i da on zavoli mene. Cesto sam znao u setnjama drzati saku desne ruke u polusklopljenom polozaju i zamisljati da to Dijete seta sa mnom.
Koliko god ludo izgledalo to sam radio, znao sam kada legnem u krevet razgovarati s njim. Podsjecati ga ko je, sta je, da vrijedi i da vise nece biti nikada napusten. Uvjeravao sam njega, uvjeravao sebe.
Posle nekoliko mjeseci jedne prilike sam dobio oprost.
Divan osjecaj,moja masta je izvela najsvecaniji trenutak u mom zivotu do tad prihvatio sam Sebe moje djete je oprostilo starom meni,i smijacete se, ali u tom momentu taj djecak sa sanjivim ocima se sjedinio sa mnom i konacno postao Ja.
Desilo se ono sto svaki doktor pokusava da postigne sa svojim pacijentom:da oprosti sebi i prihvati sebe onakvog kakav jeste.
Lijep je to osjecaj nevejerovatno je da i danas kada se toga sjetim osjecam toplinu i sigurnost.
To je bio ogroman, astronomski korak za mene. Vise nisam bio sakriven u nepoznatoj zemlji, nego zasticen u svojoj dusi.
Moje lijecenje nije tim zavrseno, kao i vi i ja sam isao jedan korak naprijed dva nazad, vrlo cesto i jedan naprijed a deset koraka nazad, ali kad sada razmislim kada se vratim na tacku sa koje sam ”pao” to nije vise bilo 10 prijedjenih koraka nego 20 sto je za pohvalu.
Da ne duzim mnogo sta se sve desavalo do ovog drugog dijela moje price, o tome cu drugi put.
Ovaj dio price je i najvazniji.

Imao sam nedavno izlive bijesa, zbog stvari i ljudi, koji na izgled i nisu toliko znacajni, ali je to u meni budilo toliko bijes da nisam mogao podnijeti, ljude, roditelje,price sta god se nalazilo u mojoj blizini predugo. Doktorica mi je rekla da je to nesto u djetinjstvu i da ne bi bilo lose da se prisjetim toga i da cu tu naci odgovor.
Nije mi se to svidjelo. Pet dana sam proveo razmisljajuci o tim stvarima sto se plutali su kao masna mrlja na vodi prepoznavao sam ih i nisu mi se svidjeli. Sjetio sam se da sam djetetu obecao da cu nas paziti i da cu uraditi sve da nam bude bolje da izadjemo iz kruga anksioznosti i nesigurnosti.
I poceo sam.
Sjetio sam se dana prije pocetka rata, sjetio sam se dana kada smo krenuli u izbjeglistvo, sjetio sam se izdvojenosti od roditelja, kako sam svaku noc plakao.

Razgovor 2
Kako sam svaku noc plakao, kako sam u skoli sam crtao svoju zgradu i igraliste. Krio se od druge djece , kako sam postao “problematican”
Kako smo zivjeli kod nekog alkoholocara i sestre koja je za nas sve odgovarala tamo.
Sjetio sam se konacnog povratka kuci posle prvih par mjeseci i šoka zbog poznatih mjesta koja su bila porusena, komsija koji su odjednom kao neki neprijatelji, odlaska u skoli pod granatama, ponovnog razdvajanja od roditelja tj odlaska na selo, uplakanih zena koje su sinove izgubile i muzeve bracu stvari koje sam vidio i slusao, razocarenja. Sve sam to pisao u mailu doktoru.
I legAo sam u krevet i poceo da placem, da vristim od placa. Obratio sam se djetetu i rekao mu da nije nista krivo. To mu je trebalo da cuje, razgovarali smo o svemu i bilo je lakse. Utjesio sam ga i pruzio njemu/sebi ljubav i paznju koja mi je trebala. Odjednom je bilo lakse.
Praznina. OsjecAo sam se kao ljuska od jajeta tri dana. Cetvrti dan mi je bilo bolje, ali znam da nisam dosao do bijesa.
Zavrsetak osnovne skole.
Trudio sam se da ne mislim o tome, ali mi znamo da kad bas neces o necemu da mislis da ti je upravo to fokus.
Odjednom na poslu dok sam o tome razglabao po glavi, mali Ja je iskocio iz mene i porastao. Zamislio sam ga kao sebe djecaka od 10 – 12 godina. Tupi izraz lica bez emocija. Pokusao sam se odbraniti da ga nekako smanjim i vratim ali ne. I dalje je bio taj djecak bujne kose kao kaciga na glavi da mu je stajala, u trenerci obucen i izraz lica bez emocija.
Dosao sam kuci i sjeo za kompjuter i poceo da pisem.
Sjetio sam se, sjetio sam se svega, kako nismo imali vode tekuce pa smo pjeske isli po nju, sjetio sam se i svadja roditelja, sjetio sam se kako sam bio povrijedjen zbog toga i kako sam se poceo zatvarati u sebe, izbjegavao sam licnu hogijenu, druzenje, drugu djecu, u skoli su me poceli smatrati za debila, prozivati zezati, maltretirati,klasicno vrsnjacko nasilje, da ne nabrajam. I konacno sam se sjetio zadnjeg dana skole, kada sam dosao kuci i isplakao se pred ogledalom, jer je konacno sve bilo gotovo.
Da prijatelji, zamaskirao sam taj period zivota i odlucio da napredujem i jesam. Ali nikada se nisam sa svojom prosloscu suocio.
batmanOvaj put se nisam isplakao ali sam vidio tog klinca, vidio sam se manjim nego sto se sjecam sebe, barem za dvije glave manji nego sto sam sad. Gledao sam sam sebe. Ja malo sa svojim praznim izrazom lica. I onda sam poceo da prepricavam u glavi sta se sve posle desilo. Roditelji su super sada, staracki malo dosadni ali posle toga uvijek podrska, pricao sam sta smo sve postigli, skola posao, rekao sam mu da engleski govori perfektno. Sve zemlje koje sam obisao, planinske vrhove koje smo osvojili , djevojke s kojim smo bili i u koje smo bili zaljubljeni. Pricao sam i o nesrecama i srecama koje su se desile, o nasim sestricima i rodjacima koje smo cuvali gdje su sta su. O ljudima s kojim se druzio i s kojim se prestao da druzim, o svim dobrim i humanim stvarima koje smo uradili a koje mozda ne bi uradili da nismo kakvi jesmo. O pomoganju drugim, o prastanju ljudima, o tome da ne treba mrziti. O tome da ne dopusti da mu drugi nebitni ljudi zive u glavi. Pricali smo o svim nasim vrjednostima i manama i da one nisu lose da nam trebaju, objasnio sam mu koliko zapravo vrijedi, i da on nije zrtva i da necemo provesti zivot u samosazaljenju nego ziveci. Onda sam mastao kako igramo kosarke, treniramo, vodim ga u prirodu pokazujem ljepotu koju sam ja mnogo godina kasnije imao priliku da vidim, i lijepo mi je bilo i on se osmjehnuo ali iskreno a ne da pokrije tugu. Znam to jer pricam o sebi.
betmen2Sjetio sam se da sam uvijek mastao da sam neki superheroj i sada sam to i bio. Konacno sam postao sam svoj najbolji prijatelj, a to je ono sto mi je oduvjek trebalo. Bezuslovno da se volim.
Razgovaramo jos, cekam taj momenat da potpuno iskreno prihvatim svoju proslost jer je ona moja.

 

Dio mene to sam Ja, i da mi taj djecak oprosti sto sam ga sakrio u mrak, ali trebace vremena i nije bitno. Trebace vremena ali doce do toga.

 

Autor: LUGERCINA

3 thoughts on “Razgovori sa sobom

  1. Lugercina kaže:

    Odgovaracu na pitanja ispod teksta ako ih imate.
    Tekst sam napisao da ohrabrim druge da isto ovako ako trebaju zavire u sebe. Nije lako i boli mnogo, ali je izdrzljivo.

    Liked by 1 person

Moj komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s