Cupala sam svoju kosu, a nisam znala da je to bolest

Zdravo!

Vec neko vrijeme hocu da napisem svoje iskustvo o ovoj bolesti zvanoj trihotilomanija, s namjerom da podijelim svoje iskustvo, dodjem do drugih sa istim problemom i da pomognemo jedni drugima.

Kad vratim proslost i krenem sama da istrazujem duboko u sebi kad je ta moja navika (tako cu je sad nazvat) pocela mislim da je tamo oko 15, 16 godine zivota, a sad mi je 27.

Imala sam dugu, gustu kosu kojoj su svi zavidjeli, bila je moj pecat, moj simbol i moj ponos.Nista mi nije trebalo samo da je cista i pustena – san svake djevojke. Sjecam se da su mi mnogi na kosi zavideli, a ja onako puna sebe sam obozavala da je pustam i sa njom da se ponosim.

Imala sam tesko i stresno djetinstvo,pocetak mladosti , zaljubljivanje mi je bilo jos stresnije.

Pa sad razmisljajuci od kad krece moja navika cupanja kose, sjecam se da sam tad raskinula vezu sa svojom “prvom ljubavi”!

I poslije nekog vremena na nagovor drugarica da se promijenim,promijenim kao zivot pa i sebe (mladalacko ludilo) kao raskinula vezu, mijenjam sebe, mijenjam frizuru, odlucila sam da se osisam na paz! Sjecam se da mi je tad i moja frizerka rekla da je to velika steta, a ja onako uvijek tvrdoglava istjeram po svome.Tad sam osjetila kao da je dio mene nestao, neku prazninu koju tad nisam ni znala opisati, ni sta znaci ali jednostavno nesto mi je nedostajalo.Sad znam to je moja duga kosa koja mi i sad fali, jer bez nje ja nisam ja!

I tu krecu moji problemi, koje do skoro nisam bila svjesna. Malo po malo ruka mi se zavlacila u kosu, vrtila sam je, trazila odgovarajucu dlaku koja se “razlikuje od drugih” da ju iscupam, vrtim oko usne dok se ne napravi mali cvoric i tad je bacam. To je pocelo znaci od moje 15 god, a sad mi je 27 – 12 punih godina.NISAM BILA SVJESNA DA JE TO PROBLEM NIKAKAV.

Sjecam se da sam imala mozda 17 godina kad me je mama odvela psihijatru za to i grickanje noktiju (a to je navika od malih nogu), kopanja cibica (pravljenja zivih rana od njih), i da mi je tad psihijatar rekao da je to od nedostatka oca i propisao mi terapiju koju ja naravno tad u pubertetu nisam ni zamisljala da cu uzimati. ODMAH SAM DOKTORA OSUDILA  DA NE ZNA STA PRICA, BACILA LIJEKOVE I  NASTAVILA PO SVOME!

Vec tamo oko 18 godine mi je glava bila na pola celava, jedva sam namjestala kosu tako da se cele ne vide, stavljala raznorazne snalice i lijepila lakom koliko sam mogla da to prikrijem. Sjecam se tad kao djevojku me je to mucilo i sama sebi kazem necu vise i onda opet jedan dan placem radi toga, drugi cupam i sve tako redom.

Tad sam radila u jednoj rostiljnici i dobro se sjecam kako su svi me zezali za moj mali repic i stalnih pitanja zasto ne pustim kosu i zasto se stalno sisam???

Ja sam samo klimala glavom, nekada se pravila da ne cujem, a svako to pitanje me je tako boljelo, a nisam mogla nikome reci sta radim, jer sam se bojala osude sta ce drugi reci, kao i dan danas.

Sad bih ja o tome mogla danima da pisem, pa cu pokusati da skratim. NEKAD BI MANJE CUPKALA KOSU PA SE MALO OPORAVI , NEKAD VISE DA SAM SA PAR DLAKA NA GLAVI I TAKO U KRUG.

Kad sam se udavala jedva sam frizuru napravila da to sve prikrije.

Posle sam imala probleme sa komplikovanim trudnocama,depresija svasta nesto ali nikad nisam svom psihijatru spomenula cupanje kose (jer ja nisam bila svjesna i dalje da je to bolest).

Prestala sam uzimati antidepresive, bila sam u redu, ali cupanje kose i dalje isto nekad vise cupkam, nekad manje….

Dok jednom nisam bila sama kuci, vidno potresena, ispred racunara i cijelu noc provela gledajuci spanske serije i cupajuci kosu kao sredstvo za smirenje. Da napomenem da cupanje kose kod mene je nekad nesvjesno, a nekad u svjesnom stanju cupam kosu..

Pogledala sam po podu ispod sebe dlaka je bilo mali milion, vise na podu nego na mojoj glavi!

Tad sam vec mislim pukla, eksplodirala i dosla do svijesti svoje da nesto samnom nije u redu, da to ne moze biti “normalno”!

Uzela sam na google ukucala cupanje kose i tad mi je izbacilo Trihotilomanija-bolest cupanja kose. Pazljivo sam svaki clanak o tome procitala i nasla se u njemu.

Legla sam vidno potresena. Ujutru sam stala ispred ogledala i kao da sam odjednom videla sebe i svoju osu.Tj. na glavi sam imala par dlaka , procelava, rijetka kosa, ispucala od cupkanja, jedan kraj veci jedan manji, tad me hvata strah panika, depresija, samo sam plakala, zalila sam sama sebe, stid, ne znam ni ja vise sta nije. Naletim na stranicu Moja Saveta i javim se tamo da mi treba pomoc.Javi mi se divna zena sa kojom sam stupila u kontakt preko skypa iako do tad nisam vjerovala u virtualni svet, pa tako i u virtualna prijateljstva, a jos vise da se lijecim preko skypa. Malo pomalo preko skypa sa nasom Sladjom i njenim psihoterapijama ja sam postala svjesna svoga problema kako je nastao, naucila sam prepoznati situacije u kojim najvise cupam kosu da ih mogu izbjegavati, samokontrolu, i jos mnogo.Zvucace mozda kao reklama ali da mi se tad nije nasla Sladjana pri ruci ja ne bi zavrsila dobro. Poslije sam se javila i svome psihijatru da mi propise antidepresive i pocela ih redovno uzimati.

Sad  sam naucila da pricam o svom problemu, da ga sa prijateljima komentarisem trazim pomoc, da ga se ne stidim. Ne idem bas strancima da se ispovijedam i pricam o svom problemu, ali prijateljima da. Bas juce sam dobila od prijateljice pohvalu da mi se kosa bas fino oporavila, da je bujnija , gusca. Nije toliko otisla u duzinu koliko je gusca. Meni je to dosta znacilo da sam jutros odmah je isfenirala, malo ispeglala i ja se osjecam odmah bolje.

Mada moj problem jos nije prosao, jos nije izlijecen i ne znam da li ce ikada biti izlijecen…Zivim u nadi da hoce, ali je se tesko boriti sam sa sobom. I sad s vremena na vrijeme kad sam napeta uhvatim sama sebe kako iscupam koju dlaku, pa sama na sebe galamim , sama si dajem kritike ali ne vredi…

Dala bih mislim pola zivota da vratim kosu koju sam imala , da se rijesim te bolesti i te navike da vratim svoj stit i svoje samopouzdanje sa svojom kosom onako bujnom, gustom, dugackom kao nekada.

Ja se nadam da ce moje iskustvo nekome pomoci, da ce prepoznati simptome neke ako ih ima, da ce traziti pomoc dok cupkanje ne ode sve duplje u naviku, i da ce se ljudi sa slicnim problemom javiti Sladji da dodju do mene da razmijenimo iskustva i da jedni drugima pomognemo- jer zajedno smo jaci…..

Bolest jeste ozbiljna, ali nije neizlječiva! Izlječiva je,samo mi moramo vjerovati u to, vjerovati prvenstveno u sebe i svaki novi dan raditi na tome…

Sve vas pozdravljam, posebnu Moju Savjetu-dr.Sladjanu Onrust i nadam se da sledeci put kad budem ovako nesto pisala trihotilomanija ce biti iza mene i da cu imati kosu onakvu kakvu zelim..

Vasa Sancy

Oglasi

Moj komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s