Depresija je cesto i tesko oboljenje. I potencijalno smrtonosno.

Jednom je jedan moj kolega internista rekao :”Svaki doktor ima svoje groblje” … i… „kad prolazim kroz grad gledam smrtovnice i cesto vidim poznata  lica”.

Doktori se cesto susrecu sa smrcu svojih pacijenata. Psihijatrima je ipak taj susret sa smrcu drugaciji jer je pacijent sam izabrao da li ce da zivi ili umre u trenutku kada je njegova bolest uzela snazan zamah. To je takva bolest da i pored svog truda cesto nije moguce prepoznati suicidalnost ili pomoci koliko god pokusavali i koliko god da je covjeku stalo. Znaju to svi oni koji rade u ovoj oblasti medicine i oni koji su na ovaj nacin izgubili nekog svog.

O ovoj temi se ne prica puno, ne prica se ni puno o tome kako psihijati prezivljavaju suicid svojih pacijenta.  Evo pegledala sam npr sta pise na internetu na tu temu i na nasem jeziku nisam nista nasla. Naravno, psihijatri u okviru svoje specijalizacije  budu edukovani i pripremljeni za ovako nesto. Ali i pored toga, svaki psihijatar je ipak samo covjek.

Srecom, ovo sto hocu da vam ispricam je  prica sa sretnim ishodom, necu da kazem krajem, vec sa sretnim novim pocetkom.

Ovo je dio razgovora  i price koju  mi je ispricala osoba koja je bila kratko moj pacijent i koja je izasla iz bolnice gsdje je bila zbog depresivne epizode sa suicidalnom namjerom.

Podijelicu je sa vama uz njeno odobrenje.

…..

P:Hvala vam na svemu

Dr: Na cemu?

P: Najvise sto ste mi se javili kada ste primjetili da vam se ne javljam.

Dr: Zasto je to vazno?

P: Da se nismo cule ja bi se sutradan objesila u stali sve sam bila pripremila

Smirili ste me i savjetovali da se javim u bolnicu.

Nisam imala zelju da mi iko pomaze samo sam htjela da me nema.

…..

 

Podijelila sam ovo s vama radi sebe, jer je potrebna meni za podsjetnik da doktori nisu svemoguci i da bez obzira sta se desilo niko ne moze biti odgovoran za nekog drugog nego samo za ono sto on sam cini. Zadatak doktora/psihijatra ja da pomogne i da ne odmogne.

Podijelila sam je i radi vas koji ovo citate da vas podsjetim da su nekad jedno „KAKO SI ?” i  zainteresovanost dovoljni  da spase neciji zivot, a da toga niste i nikada necete biti ni svjesni.

I dijelim je radi ove divne mlade osobe kao podsjetnik da ruzni trenuci prodju, to su ipak samo trenuci, a da ima jos puno drugih lijepih trenutaka u zivotu i onoga i onih zbog kojih vrijedi zivjeti.