Svaki covjek ima svoj nacin ucenja koji mu najvise odgovara. Neki bolje uce kada nesto vide, neki kada cuju, neki iz tudjeg iskustva. A najbolje se ipak uci iz svog iskustva.

Ucenje od drugih posmatranjem ili proucavanjem kako su oni rijesili neki problem je model koji moze posluziti za ucenje novih saznanja i vjestina.

I tako jednog dana tokom jednog razgovora dobijem pitanje od pacijenta: “A kako vi doktorice uspijete ostati mirni kada imate problem?”

Super pitanje! Zaista! I tesko. Moja prva misao je : “nemam pojma, zar ostanem smirena?”

Pa da naravno, ostanem smirena , uglavnom dovoljno smirena da bih mogla da rjesavam konkretan problem. To naravno zavisi od situacije do situacije koliko mi je znacajno to sto se desava i kako je tumacim. Tako da i doktori/psihijatri nisu svemoguci i ne drze “sve uvijek i u potpunosti pod kontrolom”. Ipak sam i ja jedna sasvim obicna osoba.

Medjutim, ono sto mi definitivno pomaze da i pored velikog stresa u nekim situacijama ostanem dovoljno smirena je vjestina koju ucim i druge. Ona se zove vjestina rjesavanja problema.

Prvo pitanje koje sebi postavim je: Imam li problem?

Ako je odgovor da, pitam se koji je to problem , kako da ga rijesim, ko mi moze pomoci. Kada identifikujem razne mogucnosti, onda razmisljam koja je od njih najbolja za rjesenje mog problema…

I eto tako ostanem smirena i skoncentrisana na ono sto je vazno u tom momentu, ustvari rjesavam problem.

Ako na pocetku bude odgovor da nemam problem, onda o tome vise necu da razmisljam. To isto nekada nije lako, ali i to brzo prodje ako tome vise ne pridajem paznju i znacaj.

Probajte, pa komentarisite ispod kako vam ide!