Koliko je potrebno za srecu

Poucna prica

Bio jednom jedan veoma tužan kralj koji je imao slugu koji je, kao i svaki sluga tužnog kralja, bio veoma veseo. Svakog jutra budio je kralja i nosio mu doručak pjevajući vesele lakrdijaške pjesme. Na njegovu rastegnutu licu uvijek se nazirao veliki osmijeh i njegovo je držanje pred životom uvijek bilo smireno i sretno.

Jednog dana kralj je poslao po njega.

„Slugo“, rekao mu je. „U čemu je tajna?“

„Koja tajna, Veličanstvo?“

„Koja je tajna tvoga veselja?“

„Nema nikakve tajne, Veličanstvo.“

„Ne laži mi, slugo. Naredio sam da odsijeku glave i za manje uvrjede od laži.“

„Ne lažem Vam, Veličanstvo. Nemam nikakvu tajnu.“

„Zašto si uvijek veseo i sretan? Ha? Zašto?“

„Gospodine, nemam razloga biti tužan. Vaše me Veličanstvo počastilo dopustivši da Vam služim. Imam ženu i djecu, koji žive u kući koju nam je dodijelio dvor. Odijevate nas, hranite i osim toga Vaše me Veličanstvo povremeno nagradi s nekoliko novčića da si priuštimo kakav hir. Kako ne bih bio sretan?“

„Ako mi smjesta ne kažeš svoju tajnu, odrubit će ti glavu“, rekao je kralj. „Niko ne može biti sretan zbog razloga koje si mi iznio.“

„Ali, Veličanstvo, nema nikakve tajne. Rado bih Vam ugodio, ali ništa Vam ne krijem.“

„Odlazi! Odlazi prije no što pozovem krvnika!“

Sluga se nasmiješio, naklonio i izašao iz sobe. Kralj je bio totalno lud. Nikako si nije mogao objasniti zašto je taj sluga tako sretan živeći od drugih ljudi, noseći staru odjeću i hraneći se ostacima od dvorana. Kad se smirio, pozvao je svoga najmudrijeg savjetnika i prenio mu razgovor koji je vodio toga jutra.

„Zašto je taj čovjek sretan?“

„E, Veličanstvo, on je izvan kruga.“

„Izvan kruga?“

„Tako je.“

„I tako je sretan?“

„Ne gospodine. Zato nije nesretan.“

„Da vidimo jesam li dobro shvatio. Ako si u krugu, nesretan si.“

„Tako je.“

„A on nije.“

„Tako je.“

„Kako je izašao?“

„Nije ni ušao.“

„Kakav je to krug?“

„Krug od devedeset devet.“

„Stvarno ništa ne razumijem.“

„Razumjećeš me ako mi dopustiš da ti iznesem činjenice.“

„Kako?“

„Dopuštajući svom slugi da uđe u krug.“

„Da, prisilimo ga da uđe.“

„Ne, Veličanstvo. Niko ne može nikoga prisiliti da uđe u krug.“

„Onda ga moramo prevariti.“

„Nema potrebe, Veličanstvo. Ako mu damo priliku, sam će ući.“

„Ali neće shvatiti da to znači postati nesretna osoba?“

„Hoće, shvatit će.“

„Onda neće htjeti ući.“

„Neće se moći oduprijeti.“

„Kažeš da će shvatiti koju će mu nesreću donijeti ulazak u taj smiješni krug, a svejedno će ući u njega i neće moći izaći?“

„Tako je, Veličanstvo.

Spreman si izgubiti sjajnoga slugu kako bi shvatio strukturu kruga?“

„Jesam,“ odgovori kralj.

„Odlično. Doći ću po tebe još večeras. Moraš imati spremnu kožnatu vrećicu s devedeset devet zlatnih novčića. Nijedan više, nijedan manje.“

„Što još? Da za svaki slučaj povedem stražare?“

„Samo kožnatu vrećicu. Vidimo se večeras, Veličanstvo.“

„Do večeras.“

Tako je i bilo. Te je noći mudrac došao po kralja. Zajedno su krišom stigli do dvorskog dvorišta i sakrili se kraj paževe kuće. Ondje su čekali zoru.

U kući se zapalila prva svijeća. Mudrac je za kožnatu vrećicu zavezao poruku na kojoj je pisalo:

Ovo je blago tvoje. To je nagrada zato što si dobar čovjek. Uživaj u njoj i nemoj nikom reći kako si je našao.

Nakon toga je zavezao vrećicu za vrata slugine kuće, pokucao i ponovo se sakrio. Kad je sluga izašao, mudrac i kralj krišom su iz grmlja gledali što se događa. Sluga je otvorio vrećicu, pročitao poruku, protresao vrećicu i kad je čuo metalni zvuk koji je izlazio iz njezine unutrašnjosti, stresao se, privio blago na prsa, pogledao oko sebe kako bi se uvjerio da ga niko ne gleda i vratio se u kuću.

Izvana se čulo kako je sluga zaključao vrata, a uhode su provirile kroz prozor kako bi promatrali prizor. Sluga je bacio na pod sve što je bilo na stolu osim svijeće. Sjeo je i ispraznio sadržaj vrećice. Njegove oči nisu mogle vjerovati što je ugledao. Bilo je to brdo zlatnika. On, koji nikada nije dodirnuo ni jedan, sad je imao čitavo brdo.

Sluga ih je dirao i slagao. Milovao ih je i okretao kako bi se svjetlost odbijala od njih. Skupljao ih je i razmicao praveći od njih stubove. Tako je igrajući se počeo praviti hrpe od deset novčića. Jedna hrpa od deset, dvije hrpe od deset, tri hrpe, četiri, pet, šest… Za to je vrijeme zbrajao: deset, dvadeset, trideset, četrdeset, pedeset, šezdeset… Dok nije napravio zadnju hrpu…

Imala je devet novčića.

Prvo je njegov pogled prešao po stolu tražeći još jedan novčić. Poslije je gledao po podu i na kraju u vrećicu. Nemoguće, pomislio je. Stavio je zadnju hrpu kraj drugih i uvjerio se da je niža.

„Pokraden sam!“ povikao je. „Pokraden sam! Prokletnici!“

Ponovo je potražio u vrećici, na podu, u vreći, u odjeći, u džepovima, ispod namještaja… Ali nije našao ono što je tražio. Na stolu, kao da mu se ruga, hrpica sjajnih novčića podsjećala ga je da ima devedeset devet zlatnika. Samo devedeset devet!

Devedeset devet novčića. To je mnogo novca, pomislio je. Ali nedostaje mi jedan novčić. Devedeset devet nije potpun broj, pomislio je. Sto je potpun broj, ali devedeset devet nije.

Kralj i savjetnik gledali su kroz prozor. Slugino lice više nije bilo isto. Obrva mu je bila izvijena, a crte lica napete. Oči su mu postale malene i zatvorene, a usta bila iskrivljena u užasan cerek iza kojeg su mu se nazirali zubi. Sluga je spremio novčiće u vreću i gledajući uokolo kako bi se uvjerio da ga niko u kući nije vidio, sakrio vreću među drva. Poslije je uzeo papir i pero i sjeo računati.

Koliko će vremena sluga morati štedjeti kako bi kupio svoj stoti novčić? Sluga je razgovarao sam sa sobom, glasno. Bio je spreman naporno raditi dok ga ne nabavi. Nakon toga možda više i neće trebati raditi. Sa sto zlatnika čovjek može prestati raditi. Sa sto zlatnika čovjek je bogat. Sa sto se zlatnika može mirno živjeti.

Završio je računanje. Ako bude radio i štedio svoju platu i još nešto dodatnog novca koji možda dobije, za jedanaest ili dvanaest godina imao bi dovoljno da kupi još jedan zlatnik. Dvanaest godina je dugo vrijeme, pomislio je. Možda može zamoliti ženu da na neko vrijeme potraži posao u selu. Napokon, on je gotov s poslom u palači u pet poslije podne pa može raditi do noći i dobiti još nešto novca. Izračunao je: kada doda svoj rad u selu i rad svoje žene, za sedam godina mogao bi skupiti novac. To je bilo previše vremena!

Možda bi mogao odnijeti u selo hranu koja im ostane svake noći i prodati je za nekoliko novčića. Zapravo, što manje budu jeli, više će moći prodati. Prodati, prodati… Postalo je vruće. Što će im toliko zimske odjeće? Čemu imati više od jednih cipela? Bila je to žrtva. Ali za četiri godine žrtve pribavit će svoj stoti zlatnik.

Kralj i mudrac vratili su se u palaču. Sluga je ušao u krug od devedeset devet.

Tokom idućih mjeseci sluga je slijedio svoje planove kako ih je zamislio te noći. Jednog jutra ušao je u kraljevsku spavaonicu udarajući vratima, gunđajući i loše raspoložen.

„Što ti je?“ upitao ga je pristojno kralj.

„Nije mi ništa, nije mi ništa.“

„Prije, još nedavno, smijao si se i stalno si pjevao.“

„Radim svoj posao, zar ne? Što još hoćete, Veličanstvo? Da budem Vaš komičar i lakrdijaš?“

Nedugo nakon toga kralj je otpustio slugu. Nije bilo ugodno imati slugu koji je stalno loše volje.


Ti, ja i svi drugi odgojeni smo u toj glupoj ideologiji. Uvijek nam nedostaje nešto da budemo sretni, a samo sretni možemo uživati u onome što imamo.

Stoga smo naučili da će sreća doći kad postignemo ono što nam nedostaje… A kako nam uvijek nešto nedostaje, ideja se vraća na početak i nikad ne možemo uživati u životu…

Ali što bi se dogodilo kad bi prosvjetljenje došlo u naše živote i kad bismo shvatili, tako, iznenada, da je naših devedeset devet novčića zapravo sve što nam treba? Da nam ništa ne nedostaje, da nam ništa nisu oduzeli, da broj sto nije okrugliji od devedeset devet. Da je to samo zamka, mrkva koju su stavili pred nas kako bismo bili glupi, kako bismo i dalje vukli “kočiju”, umorni, neraspoloženi, nesretni i pomireni sa sudbinom. Zamka kako nikad ne bismo prestali vući i kako bi sve ostalo isto. Vječno isto! Koliko bi se stvari promijenilo da možemo uživati u svojem blagu takvom kakvo jest? Ali pazi. Priznati da je devedeset devet blago ne znači da moraš napustiti svoje ciljeve. Ne znači da moraš biti zadovoljan bilo čime.

Jer prihvatiti je jedna stvar, a prepustiti se druga. Ali to je dio druge priče.

Oglasi

Moj komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s