Ova prica je posebno korisna za one koji puno brinu.
Jednom prilikom sam angažovao vrhunskog stolara da mi pomogne u renoviranju stare poljske kućice i upravo mu se završio prvi težak dan na tom poslu. Pukla mu je guma pa je izgubio jedan sat rada, električna testera mu je otkazala, a sada ne moze ni stari kamionet pokrenuti. Dok sam ga vozio kući, sjedio je ozbiljan u kamenoj tišini.
Na dolasku, pozvao me je da upoznam njegovu porodicu. Dok smo hodali prema vratima, na kratko je zastao ispred malog stabla, dodirujući vrhove grana s obje ruke.Prije nego što su se vrata kuće otvorila, on se nevjerovatno transformisao. Njegovo preplanulo lice zasijalo je osmjesima, te je zagrlio svoje troje male dece i poljubio suprugu.
Zatim me je otpratio do automobila. Prošli smo kraj stabla, a ja sam goreo od radoznalosti. Pitao sam ga šta je to što sam maloprije vidio.
“Oh, to je moje ‘stablo briga’”, odgovorio je. “Znam da ne mogu izbeći probleme na poslu, ali jedno je sigurno, ti problemi ne pripadaju kući, mojoj ženi i djeci. Zato ih samo objesim na stablo svake večeri, prije nego što uđem u kuću. Ujutro kad krenem na posao ponovo ih uzmem.”
Na trenutak zastane. “Ali smiješno je…,” nasmije se, “…kad u jutarnjim satima dođem da bih ih ponovo pokupio, nema ih ni približno onoliko koliko se sjećam da sam ih objesio prethodne večeri.”
Online psihijatar 