Već pet godina pijem različite vrste ad i ostalih lijekova za lečenje mentalnih bolesti. Dijagnoza je posttraumatski sindrom. Zadnjih godinu dana pijem sledeću terapiju: Chlonazepam 0,5mg, 1/1,1, lamictal 25mg 1/0/1, i triticco 150mg, 0/0/1,3. Pošto želim da vjerujem da ne moram cijeli život da pijem lijekove, pokušavala sam da smanjim dozu, ali to jednostavno proizvodi užasne reakcije kod mene, nesanica, osjećaj gladi, plakanje, zavisnost, čista zavisnost. Da li ću morati da pijem to cijeli život??

                                           

“Da li cu morati da pijem lijekove cijeli zivot ?” je jedno od cescih pitanja psihijatru. Odgovor je NE. Nista ne morate. Lijecenje je dobrovoljno i niko Vas ne moze natjerati da uzimate lijekove.

Medjutim, bilo bi dobro da ih pijete dok ne budete dobro i to dovoljno dugo dobro. To bi bio onda odgovor na sljedece pitanje koje se namece: „A do kad treba da ih pijem?”  

Jedan od problema koji pominjete je problem zavisnosti od lijekova . To stanje zavisnosti, ako je do njega uopste doslo, se moze  rijesiti uz adekvatne mjere. Vas psihijatar ce odrediti tacno sta treba da se uradi, potrebno je da sa njim otvoreno porazgovarate i kazete sta zelite. Neke od mjera koje mozete poduzeti su da se sadasnja terapija postepeno prilagodi Vasim potrebama i trenutnom stanju kroz korekciju postojecih doza lijekova i/ili uvodjenjem nekih drugih. Znaci,jedna vrsta mjera mogu biti farmakoloske.

Postraumatski stresni poremecaj je poremecaj koji dovodi do velike patnje i ogranicavanja u funkcionisanju, te je sem farmakoterapije potrebno provesti i sve druge intervencije koje mogu pomoci, a prije svega psihoterapiju.

Smetnje koje ste opisali, a koje nastaju nakon prekida uzimanja lijekova takodje mogu da budu i znak pogorsanja stanja. Bez obzira da li je u pitanju to ili zavisnost od lijekova, svakako se ne preporucuje  naglo prekidanje uzimanja lijekova, a niposto ne na svoju ruku. Postepeno smanjivanje lijekova bez savjetovanja sa doktorom moze takodje izazvati razne nezeljene reakcije. Posavjetujte se sa svojim psihijatrom, budite otvoreni, ne ustrucavajte se i slobodno pitajte da Vam objasni sve sto Vas interesuje.

Zelim da skrenem paznju na jos jedan problem. Cesto se kod osoba koje pate od hronicnih poremecaja javlja osjecanje nezadovoljstva,  bespomocnosti, beznadeznosti i brige za buducnost zbog duzine trajanja bolesti, lijecenja i nepotpunog oporavka.  Uz to cesto ide i poljuljano povjerenje u terapeuta zbog procjene da su njegovo znanje i mogucnosti da pomogne ograniceni. Ako se pojavi taj problem vazno je sjetiti se da ima puno nacina na koji se neki problem moze rijesiti, puno razlicitih lijekova i psihoterapijskih tehnika . Cesto je potrebno duze vrijeme da se nadje ono sto najbolje pomaze. Zato samo naprijed, nemojte posustajati . I otvoreno se posavjetujte sa svojim psihijatrom .